PONOVNO "OTKRIVANJE" PROZODIJE

Jezična prozodija je dugo vremena bila gotovo potpuno zanemarena, izuzimajući ovlašne naznake u udžbenicima za učenje stranih jezika. Dugotrajna, gotovo isključiva usmjerenost na pisani jezik tome je svakako znatno pridonosila. Šezdesetih godina prošlog stoljeća zbile su se promjene u orijentaciji jezičnih istraživanja, koja su se sve više usmjeravala na složena pitanja odnosa jezičnog sustava, njegove upotrebe i situacijskog konteksta u procesima stvaranja i interpretacije iskaza. Ne samo nove tehničke mogućnosti nego i ti novi pragmatički pristupi snažan su poticaj nastojanjima da se prozodija danas neposrednije integrira u istraživanja funkcioniranja jezika. Njezina uloga se pokušava preispitati i na osnovi primjera uzetih iz autenti čne komunikacijske situacije. Ta istraživanja otvorila su mnoga pitanja koja se ti ču odnosa fonetike i fonologije, statusa intonacije u odnosu na ostala područja prozodije, prirode i broja jedinica kojima se ona dade opisati, njezine uloge u odnosu na ostale jezične razine, sintaktičku i semantičko-pragmatičku. U prilogu se žele u osnovnim naznakama predočiti neka stajališta o tim pitanjima u sklopu novijih istraživanja francuske intonacije kako u dijelu koji se odnosi na posebnosti njezinog jezičnog sloja tako i u dijelu koji se tiče jezičnih oblika univerzalne prirode. Iako se u drugom njezinom dijelu još uvijek postavlja problem jasnih kriterija formaliziranja, pravilnosti koje se mogu uočiti pružaju osnovu da se ti oblici pokušaju sagledati i s pragmatičkog stanovišta kao sustav konvencionalnih komunikativnih znakova. Značaj današnjih istraživanja je prvenstveno u nastojanju da se i prozodijski aspekt jezika konačno tretira ravnopravno s ostalim jezičnim razinama u skladu s ulogom koju ima u funkcioniranju govora